our-travels.com

Slike, fotografije i putopisni tekstovi

official facebook page     official twitter page     official google+ page

KENIJA Od urbanog Nairobija do malih zabitih sela


KENIJA Od urbanog Nairobija do malih zabitih sela KAD SMO STIGLI u Nairobi, grad nas je ostavio ravnodušnima. Centar glavnog grada Kenije izgleda poput novopečenih zapadnjačkih gradova - nekoliko desetaka poslovnih tornjeva i ulice kojima cirkuliraju poslovnjaci u odjelima i kravatama. Uglavnom, ništa posebno.

Međutim, kad smo napravili veći krug po istočnoj Africi i vratili se u taj isti Nairobi, doživjeli smo ga potpuno drukčije - kao svojevrsno čudo. Za taj dio Afrike, njihov standard i razvijenost, Nairobi izgleda odlično, kao fatamorgana. U prašini i siromaštvu, u susjedstvu najjadnijih zemalja svijeta poput Somalije i Južnog Sudana, to je sasvim pristojan poslovni i politički centar.

Takav grad-eldorado je očito magnet za dobro, ali i sve loše iz šire okolice pa je izuzetno opasan. Nek vam se dogodi samo jedna greška, recimo da se slučajno nađete sami u nekoj manjoj ulici ili se navečer opustite i krenete sami natrag u hotel, vjerojatno ćete biti (barem) opljačkani. Pokazivanje bilo čega vrijednog na ulici može vam istog trena donijeti nevolju.

Stoga kad provedete nekoliko dana u Nairobiju i obiđete ono malo što taj grad putnicima nudi, primjerice, dobar Nacionalni muzej, počinje vas smetati ta “loša vibra”. Osim što se potencijalna meta nasilnicima, svi vas kao stranca žele “oderati” - morate kontrolirati svaki račun i novac kojeg vam usitne.

Naravno, ako evenutalno niste poludjeli, nećete nikada ići u siromašna predgrađa Nairobija bez jakog osiguranja (i jakog razloga da uopće tamo idete). Slamovi su izuzetno nesigurni i opasni. Kako to izgleda ilustrira članak iz lokalnih novina koji izvještava kako je policija Nairobija zabrinuta jer je broj linčeva (kad bijesna gomila nekoga smakne) dosegao već nekoliko stotina te godine. I to samo brojeći one koje je policija službeno registrirala.

Kamp usred velegrada

U Nairobiju smo prve dvije noći spavali u - šatoru. Naime, blizu centra jedna australska obitelj kupila je kuću iz kolonijalnog doba s vrlo velikim dvorištem. Tamo su podigli čitav niz šatora koje iznajmljuju. Sve funkcionira kao u hotelu, samo što umjesto sobe iznajmljujete šator. Tijekom dana ih sobarice obilaze i mijenjaju posteljinu, kao da je riječ o hotelskim sobama.

Ovaj neobičan kamp okružen je vrlo visokim zidom na kojem je bodljikava žica i sve izgleda kao mala tvrđava. Dan i noć tu je naoružano osiguranje, osobito na vratima koja čuvar otvara samo nakon pažljive provjere. Iznimka su bijelci koje čuvar odmah pušta, kao da je bijela boja kože svojevrsna ulaznica u tu "tvrđavu".

Nikad nećemo shvatiti zbog čega su Australci otvorili taj kamp i s malom djecom došli živjeti u siromašan i opasan Nairobi. Takvi “frikovi” nisu usamljen slučaj - već smo na putovanjima susreli Nizozemca koji sa suprugom živi u provinciji Hondurasa, Australca u zabiti Tajlanda, čak Švicarca koji živi u džungli Guatemale. Često smo takve pitali zašto su se na to odlučili ali, iskreno, nikad nam njihovi odgovori nisu zvučali previše uvjerljivo. A Nairobi je doista ekstremna odluka za jednog Australca. Nama je sigurna i mirna Hrvatska u usporedbi s Nairobijem izgledala kao raj na zemlji.

Zgodni, vitki ratnici


Drugi putopisi iz regije:

Putopis Uganda
Putopis Kongo
Putopis Tanzanija
Putopis Maroko

Krenuli smo iz opasnog i velikog grada na jug kroz područja plemena Masai. Sve je vrlo brzo bilo potpuno drukčije - opasnost više nisu nasilnici i pljačkaši nego divlje životinje i malarija, a poslovne tornjeve zamijenile su kolibe i sela u kojima se živi na tradicionalan način.

U ovom području shvatili smo koliko su granice afričkih država nelogične. Naime, današnja Kenija, Tanzanija i druge zemlje nisu nastale kao matične države nekih naroda, “Kenijaca” odnosno “Tanzanijaca”, nego su granice nastale onako kako su nekadašnji kolonijalni porobljivači dijelili teritorij kao svojevrsni plijen. Pritom nitko ništa nije pitao lokalno stanovništvo, to im uopće nije bilo važno. Tako se, eto, dogodilo da granica Kenije i Tanzanije prolazi ravno po sredini područja na kojem živi pleme Masai.

Tu smo shvatili još nešto - u Africi uglavnom ne postoje veći narodi od barem nekoliko milijuna stanovnika, kao u Europi, nego postoje stotine i stotine različitih plemena od kojih za veliku većinu nismo nikad čuli. Masai su iznimka jer je njihov način života, ratnički izgled i vjernost tradiciji postao zapadnjački stereotip kako izgleda pravi afrički ratnik. No, ima ih malo - samo oko 250 tisuća.

Svoju popularnost Masai dobrano duguju samom izgledu i ratnoj opremi. Njihovo tipično oružje su točno ono što bismo očekivali - dugo koplje, kratak mač i kožnati štit. Za razliku od pripadnika susjednih plemena koji se uglavnom bave poljoprivredom, ove ratnike i nomade krasi visok i vitak stas te europoidne crte lica. Mnoge žene smatraju ih fizički vrlo atraktivnima.

Poznat je film “Bijeli Masai”, temeljen na autobiografskom romanu jedne Švicarke, u kojem se ona zaljubljuje u jednog takvog ratnika, traži ga kasnije te se za njega udaje i pokušava se prilagoditi takvom životu. Što se nas tiče, lijepo je sve to vidjeti, ali još se ljepše vratiti u ovaj naš mirniji, napredniji i pitomiji dio svijeta.