our-travels.com

Slike, fotografije i putopisni tekstovi

official facebook page     official twitter page     official google+ page

Maroko: Avantura na predvorju Afrike


Maroko: Avantura na predvorju Afrike PRIJE NAŠEG putovanja mnogo smo čitali o Maroku. Postali smo svjesni da je Maroko zemlja velikog kulturnog bogatstva, ali i brojnih opasnosti i prepreka za turiste. Svejedno - odluka je pala. Nakon višemjesečnih priprema dočekali smo ljeto, potrpali stvari u auto i krenuli prema Africi. Planirali smo put od otprilike desetak tisuća kilometara i nismo se prevarili - u mjesec dana prešli smo točno 9.800 kilometara, a najdalja točka putovanja bila je od Varaždina udaljena nešto manje od 4.000 kilometara, odnosno najmanje četiri dana vožnje.

Prolazili smo kroz dobro nam znane Italiju i Francusku, upotpunili ono što proteklih godina nismo stigli vidjeli u Španjolskoj i Portugalu te naposljetku došli do Gibraltara. S druge strane čekao nas je Maroko.

Kao što smo i očekivali, nagli prelazak iz Europe u Afriku bio je svojevrsni kulturološki šok, osobito zato što smo od prvog trena pokušavali upoznati istinski Maroko, a ne onaj koji je "ušminkan" za turiste. Europske zemlje vrlo su raznolike, ali unatoč tome većina temeljnih shvaćanja i način života ljudi vrlo su slični, osobito nakon stvaranja Europske unije. Iako se u muslimanskom Maroku jasno osjećaju zapadnjački utjecaji, duboki temelj društva postavljen je bitno drukčije što rezultira osjećajem da gotovo ništa u toj zemlji ne može biti prema našim shvaćanjima "normalno". Stoga nas je Maroko od prvog do zadnjeg dana neprestano ugodno i neugodno iznenađivao.

Napravili smo veliki krug po Maroku u dužini od nekoliko tisuća kilometara i obuhvatili sve "standardne" turističke destinacije poput kraljevskih gradova Fesa, Meknesa, Marrakesha i Casablance, glavnog grada Rabata ili pak ruševina antičkog grada Volubilisa. Međutim, nismo se samo time ograničili, već smo prešli Atlasko gorje koje seže u visine od preko četiri tisuće metara te s druge strane obišli udaljena mjesta s vrlo malo turista. Pokušavali smo što više kontaktirati s domaćim stanovništvom te doista upoznati njihova shvaćanja i način života. Naravno da smo iskoristili priliku i da "dirnemo" u početke Sahare i promatramo pješčane dine u trenucima kad se sunce diže iznad horizonta. Iako su obično najposjećenije destinacije i najatraktivnije, Maroko je bio iznimka.

Ruralni Maroko - povratak u biblijsko vrijeme

Maroko: Avantura na predvorju Afrike Za razliku od velikih urbanih sredina, upravo su zabite ruralne sredine Maroka bez mnogo turista neusporedivo zanimljivije jer je tamo tradicija vrlo vjerno čuvana i nema forsiranih predstava za turiste. Tamo je sve poput velikog i nevjerojatnog muzeja živih ljudi i njihovog tradicionalnog života.

Kako bi došli u ta područja, krenuli smo iz Marrakesha ravno prema najvišim vrhovima Atlaskog gorja. Cesta se vrlo opasno počela sužavati i uspinjati, prometa više nije bilo. Znali smo da u 200 kilometara dužine cesta premašuje 2.000 metara visine i prolazi tik do dvostruko viših vrhova Atlaskog gorja. U beskrajnim bespućima nema šuma već prevladavaju smeđe i crvenkaste nijanse golih obronaka planina. Tek ponekad naišli smo na zaselak i tu nas je dočekalo iznenađenje - sve kuće izgrađene su od blata i slame, kao u biblijsko vrijeme. Zaseoci koji su se svojim oblikom potpuno uklapali u surov pejzaž ipak su imali tek jedan znak novijih vremena: kričavo crvene table s natpisom "Coca-Cola".

Van tih rijetkih zaselaka na vijugavu cestu tek ponekad iz planinskih zaklona istrčavaju brkati tipovi koji dočekuju strane registracije, mašu s paketićima i viču "Marihuana! Hašiš!". U takvoj atmosferi ugledali smo ispred nas planinski zaselak i pedesetak muškaraca kako cestom marširaju ravno prema nama. Lica su im bila mrka, više su vikali nego pjevali, a nama ništa drugo nije preostalo nego da se parkiramo sa strane, zaključamo i prepustimo sudbini.

Štrajk? Napad? Linč? Ništa od toga. Muškarci su urlajući promarširali kraj auta bez da su se osvrnuli na nas, a iza sebe su nosili lijes. Na kraju povorke bilo je i žena. Bio je to jedan "običan" sprovod.

U toj divljini skrenuti s glavne ceste nije nam se činilo baš ugodno, ali desetak kilometara od nas bilo je selo Ait-Benhaddou koje je potpuno sačuvano od bilo kakvih zahvata iz novijeg doba. Skrenuli smo ipak s ceste, našli u tom selu i jedan vrlo skroman ali začudo vrlo čist hotelčić i osjećali smo se relativno sigurno i udobno.

I upravo to selo, koje je odnedavno na UNESCO-voj listi svjetske baštine, nama je osobno predstavljalo najupečatljiviji doživljaj jednog mjesta u Maroku. Selo poput Ait-Benhaddoua je nešto što u Europi nije moguće vidjeti. To je toliko živo i originalno da je odavno prepoznato u filmskom svijetu. Tako je, primjerice, film "Isus iz Nazareta" sniman upravo ovdje.

Možda i najljepše iskustvo iz Maroka nam je bio dug razgovor s vlasnikom hotela, Marokancem i Berberom, koji je pričao o sebi i životu u tim krajevima. Već s 14 godina razdvajaju mušku i žensku djecu, da bi se nekoliko godina kasnije, isključivo prema želji roditelja, međusobno vjenčali. Tako se oženio i naš sugovornik, a njegova žena, kao i sve druge u selu, isključivo se bavi poslovima u kući među kojima je najvažniji - izrada tepiha. Doživljaj prekrasnih i nevjerojatnih priča o značenju tepiha koji pričaju o željama i nadanjima tamošnjih žena, kao i opis brojnih berberskih običaja okrunio nam je i slučajan doživljaj glazbe jednog, za njih uobičajenog, lokalnog vjenčanja. Desecima eura plaćale bi se u razvijenim zemljama imitacije onoga što je u zabitima Maroka moguće u svojoj izvornosti doživjeti besplatno: afričke bubnjeve i pjevanje u izuzetnom, gotovo deliričnom zanosu neobuzdanih emocija. Ipak, pridružiti se svadbi nije osobito poželjno jer se ne radi o turističkoj predstavi. Također nas je vlasnik hotela savjetovao da niti slučajno ne slikamo ili snimamo ljude, osobito ne žene.

Objektivno gledajući najvrednije su u Maroku medine odnosno stari dijelovi gradova Fesa, Meknesa i Marakesha, pa su stoga ta mjesta i najposjećenija. Riječ je o svjetskom kulturnom blagu neosporne vrijednosti.

Šetnja medinom povratak je u živost srednjovjekovne tržnice i još uvijek živućih starih obrta. Taj povratak ovdje nije fikcija, nije muzej - ti obrti i uski labirinti ogromnih, ogromnih tržnica i danas služe istoj svrsi kao i stoljećima unatrag. Štoviše, dostava na magarcima (auti zbog svoje širine niti ne mogu proći) i siromašni uvjeti nisu doveli do modernizacije, pa je doživljaj još potpuniji.

Upravo ti labirinti zanimljiva su prepreka turistima jer su potpuno nepravilni i krivudavi, a prostiru se na površini koja je velika gotovo kao cijeli Varaždin. Glavne ulice po ničemu se ne razlikuju po obliku od slijepih pokrajnjih ulica. Nigdje također nema niti natpisa kako se ulice zovu.

Ipak, ima jedna preporučena taktika uspješnog i brzog izlaska iz labirinta koju smo nekoliko dana učili, pa smo je konačno i svladali: treba slijediti brze tokove masa ljudi. Tamo gdje sreće najviše ljudi tamo obično postoji prolaz. Ako se otprilike drži smjer i na taj način izbjegava vrćenje u krugu, nakon nekog vremena se nekud ipak mora izaći.

Masa trgovaca u tim labirintima na otvorenom prodaje baš sve: od voća do namještaja. Pojedini kvartovi predviđeni su za različite vrste trgovina i obrta, pa se tako u jednim ulicama kupuju papuče, u drugim odjeća, u trećim meso i riba, u četvrtim sve za kuhinju, u petom nakit. Turiste trgovci pokušavaju namagarčiti višestruko većim cijenama. Međutim, ako kupujete pažljivo i dugotrajno se cjenkate, onda uviđate da su cijene višestruko jeftinije nego u Hrvatskoj. Lijepe ručno izrađene narukvice i ogrlice za dvije kune, ručno izrađeni i dekorirani drveni stolići za 80 kuna, ručno dekorirane šalice za čaj i kavu za 20 kuna, odjeća za bagatelu... Jedini je problem što je većina robe škart i kič, pa je potrebno mnogo pažnje i znanja da se iz tih tržnica izađe s nečim što vrijedi. I, naravno, problem je i u tome da s pretrpanim vrećicama pojedini očajni dezorjentirani stranci satima pokušavaju izaći iz labirinta na "pravu" ulicu i uhvatiti taksi.

U pojedinim muzejima i muslimanskim medresama moguće je katkad doživjeti i prekrasne dekoracije interijera tipične za muslimansku kulturu. Sklad, živost i ljepota tih prostora je gotovo neopisiva. Tu su impozantna pročelja, prekrasne šarene fontane, nerješivi i beskonačni labirinti vrlo uskih uličica...

Gradovi poput Casablance i Rabata uglavnom su moderna središta koja su izgubila šarm prošlosti. Ipak, i ti gradovi su daleko od toga da ne bi bili vrijedni posjeta. Osobito je džamija Hasana II. u Casablanci impresivna ne samo zbog svoje neosporne ljepote, ne samo zbog činjenice da je to jedan od najvećih religijskih objekata na cijeloj zemaljskoj kugli, već i zbog toga što mnogo govori o društvenom uređenju budući da je za njegovu gradnju siromašna zemlja potrošila nevjerojatnih 600 milijuna dolara.

Također pojedini mali biseri Maroka poput planinskog Chefchaouena ili polupustinjskog Ouarzazatea ne ostavljaju posjetitelje ravnodušnima.

Čvrsta ruka svemoćnog Muhameda VI.


Drugi putopisi iz regije:

Putopis Kenija
Putopis Uganda
Putopis Kongo
Putopis Tanzanija

Maroko: Avantura na predvorju Afrike Vrlo nam je zanimljivo bilo promatrati Marokance i njihovo društveno uređenje. Maroko je apsolutna monarhija. Pri tome kralj ne vlada zemljom simbolično, već je vlast doista u rukama aktualnog kralja Muhameda VI. Kralj je osim svjetovnog vladara za muslimane također i duhovni, odnosno moralni autoritet.

Nedemokratsko i vrlo strogo društveno uređenje u Maroku se osjeća na svakom koraku. Zastave napadno vijore svugdje uz cestu, a na pojedinim većim raskršćima vijori ih se pedesetak, pa i više. Mnogi automobili i osobito autobusi "kite" se tim crvenim zastavama sa zelenom zvijezdom.

Slično je i sa slikama Muhameda VI.: kralj kako sjedi, kralj kako stoji, kralj kako pije kavu, kralj kako se igra s djecom, kralj u tradicionalnoj berberskoj odjeći... Slike kralja izvješene su u svim zatvorenim javnim prostorima u zemlji. Ponekad je ogromna slika kralja postavljena i na raskršća većih gradova. Iako je bucmasta mladenačka faca Muhameda VI. pomalo atipična za kralja, izuzetno smo pazili da se nigdje pred slikom ne nasmijemo ili da ne pokazujemo prstom prema njoj. Bilo što glasno reći protiv kralja pred Marokancima bilo bi prizivanje vrlo velike nevolje.

Policija i vojska je također sveprisutna. Svakih dvadesetak kilometara zaustavljaju se i provjeravaju auti. Kraj svih većih raskršća stoji barem jedan policajac. Do zuba naoružani marokanski stražari čuvaju ulaze u vojarne kao da im svaki čas prijeti napad. Prelazak španjolsko-marokanske granice također je opsežna procedura koja uključuje ispunjavanje bezbrojnih formulara, a slično je i s formalnostima u hotelima i kampovima. Međutim, kao što to obično biva, pored sve te policije, vojske i formulara nekoliko puta na ulici su nam pojedini trgovci otvoreno nudili - marihuanu ili hašiš.

Kako smo polako upoznavali zemlju i njezine stanovnike, stekli smo dojam da čvrsta vladavina kralja možda i nije loše uređenje za Maroko. Riječ je, naime, o duboko podijeljenom društvu i za sada vjerojatno nepremostivim razlikama, pa bi pokušaj uvođenja demokratskog uređenja vjerojatno brzo završio u sukobima i novoj diktaturi.

Zapadnjačka kultura tiho se uvlači u marokansko društvo i, unatoč tome što se veliki broj ljudi tome ogorčeno protivi, ona ipak rastače njegove temelje. Nemoguće je naime spojiti ono što nije spojivo: žene stjerane u kuće i podređene muškarcima teško mirno žive s najezdom zapadne kulture kroz Coca-colu, Mercedese, diskoteke i nogomet. Na istim ulicama jednostavno ne mogu mirno šetati i burke i minice.

Marokanci su osim toga duboko podijeljeni na Arape i Berbere s vrlo različitim pogledima i kulturom. Arapi pri tome lakše prihvaćaju zapadnjačke utjecaje dok Berberi, starosjedioci na tlu sjeverne Afrike, ostaju vrlo konzervativni i dosljedni tradiciji. Dok smo u Casablanci ili Rabatu mogli vidjeti zapadnjački odjevene žene kako rade na šalterima banaka ili u trgovinama, u ruralnim sredinama s druge strane Atlaskog gorja gdje prevladava berbersko stanovništvo žene rade isključivo kućanske poslove. Štoviše, žene se rijetko viđa na ulici, a nemoguće ih je vidjeti u kafićima i restoranima. Sve to je Maroko, zemlja koja je u svojim temeljima bitno drukčija od Hrvatske i Europe.

Zemlja neugodnosti i realnih opasnosti

Maroko: Avantura na predvorju Afrike Ako su vas ovi opisi Maroka zaintrigirali, svakako je potrebno progovoriti i o negativnim stranama putovanja u ovu zemlju. Primjerice, veliko razočaranje u Maroku bila je zabrana nemuslimanima da ulaze u džamije. Doživljaj gradova je tako neugodno i ozbiljno osiromašen. Kad smo odlazili iz Turske pred očima su nam bile džamije izuzetne umjetničke vrijednosti, dok se u Maroku njihovo razgledavanje svodi na "virkanje" turista s ulaza kako bi možda vidjeli nešto od njihovog interijera.

Maroko je i u praktičnom smislu "tvrd orah" za putnike. Zbog brojnih neugodnosti i zamki koje stoje pred strancima putovanje u tu zemlju još uvijek spada u sferu pomalo rizične avanture. Suočavanje s bezbrojnim različitostima često je krajnje iritantno i frustrirajuće. Plaćanja parkirališta bez oznaka ljudima za koje ne znate je li to uopće njihov posao, neprestano odbijanje užasno upornih sitnih trgovaca i ilegalnih vodiča koji beskonačno salijeću strance, potpuno kaotičan divlji promet gotovo bez ikakvih pravila pri čemu svi voze agresivno i obožavaju trubiti, beskoristan engleski i njemački jezik u zemlji gdje uglavnom svi govore samo arapski i francuski... I to je Maroko.

Ova zemlja je poznata i po vrlo čudnoj i neugodnoj ali unikatnoj pojavi - ilegalnim turističkim vodičima. Naime, dok šećete užurbanom medinom nenapadno vam se pridružuje domaći čovjek koji započinje razgovor i tako, pričajući o mjestima gdje prolazite, taj ugodni novi prijatelj - odjednom počinje tražiti novac za uslugu turističkog vodiča. I tada ne traži malu "naknadu", a možete biti sigurni da na mjestu gdje je stao i zatražio novac ima uvjete i sredstva za prisilnu naplatu "dugovanja". Jedan pomalo deprimirani američki par kojeg smo upoznali uslugu "vodiča" u Casablanci je platio oko 400 kuna. Ipak, ako ste unaprijed svjesni opasnosti i ako ignorirate i uljudno odbijate sve "vodiče" koji se uporno "lijepe" za vas po većim gradovima, ne bi trebalo biti većih problema.

Najneugodnija i najopasnija zamka za turiste su ipak nevjerojatno niski higijenski uvjeti koji prevladavaju u Maroku. Nigdje do sada u niti jednoj zemlji u kojoj smo bili nismo vidjeli tako užasno jadne i prljave sanitarne čvorove kao u Maroku. WC školjke su rijetkost, katkad nema niti "čučavaca", a i vodokotlići su luksuz. "Čišćenje" se redovito svodi samo na obilno polijevanje vodom, pa je WC redovito smrdljiva i opasna baruština iz koje vrebaju bolesti.

Vrlo pažljivo treba birati smještaj jer Maroko obiluje prljavim hotelima. U manjim gradovima gdje nisu česti europski turisti ponekad ne postoje hoteli koji bi nudili čiste sobe, pa treba pažljivo planirati putovanje da se ne "zapne" u mjestu gdje su nekorištena bijela plahta i jastučnica nedostupni luksuz.

No, vjerojatno je najveća opasnost za turiste u hrani i vodi koju konzumiraju. Živeći u bitno lošijim uvjetima nego Europljani, domaći ljudi su vjerojatno mnogo izdržljiviji na nečistoće koje za nas nisu bezazlene. Stoga opasnost od trovanja hranom i vodom u Maroku neprestano prijeti.

Loši hladnjaci i česte redukcije struje izuzetno opasnim čine sve što u njima stoji, osobito sladoled. Mesnice i ribarnice na tržnicama hladnjake niti nemaju, već su njihovo meso i riba mamci za beskonačne rojeve muha. Nesumnjivo je da se to isto meso i riba kasnije poslužuju i u mnogim restoranima. Voda iz vodovoda uglavnom nije dobra i njezina kvaliteta varira, pa je najbolje piti isključivo flaširanu vodu. Međutim, niti to nije uvijek sigurno. Čest je naime slučaj da pojedinci zarađuju tako da toče vodu iz vodovoda u prazne boce koje poslije prodaju turistima. Na pojedinim fontanama katkad samo na arapskom i eventualno francuskom piše da voda nije za piće.

Zbog nepažnje, nebrige ili neznanja marokanskih domaćina europski turisti vrlo često imaju velikih zdravstvenih problema i neugodnosti tijekom putovanja.

Između europskog bogatstva i afričkog siromaštva

Suočavanje sa siromaštvom ove zemlje također je vrijedno životno iskustvo. Iako se različitim ukrašavanjima barem za turiste pokušava sakriti dojam bijede, ipak je na svakom koraku jasno da se radi o zemlji koja je neusporedivo siromašnija od Hrvatske. Najveći problem u zemlji je ogroman natalitet koji rezultira nemogućnošću zapošljavanja tolikog broja mladih ljudi, pa se procjenjuje da je svaki treći radno sposoban mladi Marokanac nezaposlen.

Auti su rijetkost. Vrlo jadna prometna infrastruktura ipak je sasvim dovoljna za oskudni promet na cestama. Čak i ulazak u Casablancu, koja prema nekim procjenama ima pet milijuna stanovnika, prema gustoći prometa ostavlja dojam neusporedivo manjeg grada. Većinu prometa, osim pješaka, čine biciklisti, motoristi i, naravno, sveprisutne zaprege koje vuku magarci.

Na cestama gotovo tragikomično djeluju taksisti koji u prastarim Mercedesima prevoze putnike na dulje relacije. U te nekad luksuzne aute uobičajena praksa je "natrpavati" i do desetak ljudi, pa onda cijeli prizor promašenog luksuza i bijede izgleda bizarno.

I sve ostalo - od medicinske skrbi pa do marokanske putovnice s kojom se teško može putovati - čini Maroko zemljom u kojoj ne bismo željeli živjeti. Susret s takvim siromaštvom osvijestio nas je koliko je zapravo u svjetskim razmjerima Hrvatska bogata i perspektivna zemlja.

Međutim, niti to nije prava istina o svjetskom bogatstvu i bijedi. Nekoliko puta smo naime razgovarali s turistima koji su o Maroku i njegovom bogatstvu stekli sasvim drukčiji dojam. Oni nisu u zemlju došli iz Europe, već su doputovali iz dubine Afrike, obično iz Gambije, Senegala i Mauritanije. Iz takve perspektive Maroko je relativno razvijena i bogata zemlja, štoviše - lider u regiji. Jasno nam je da je Maroko za Mali i Mauritaniju, a osobito za Niger i Čad obećana zemlja. Stoga koliko god nas je siromaštvo Maroka šokiralo, to je zapravo tek predokus daleko težeg siromaštva "prave" Afrike.

Suočavanje s bijedom razbija našu fiksaciju isključivo na najbogatije zemlje Europe i Amerike. Hrvatska ipak "kaska" za zapadom i koliko-toliko uspijeva imitirati njihove standarde. Zemlje poput Maroka utrku su davno počele gubiti, dok su pak ostale zemlje sve do daleke Južnoafričke Republike tu utrku davno i trajno izgubile. Čak i relativno bogati susjedni Alžir već desetljećima tone u građanski rat i opću nesigurnost.

Putovanje u Maroko je stoga veliko iskustvo gledano s mnogo perspektiva. Upoznavanje novih potpuno drukčijih kultura osobito berberskih plemena koja su ostala relativno sačuvana od zapadnjačkih utjecaja, upoznavanje marokanske povijesti i kontroverznih ličnosti poput iznimno okrutnog ali uspješnog vojskovođe Moulay Ismaila te veličanstvenih građevina koje su ostavili iza sebe, razgledavanje iznimno vrijednih još uvijek živućih srednjovjekovnih medina kraljevskih gradova, dublje shvaćanje islamskog svijeta i njegovih problema, suočavanje s velikim siromaštvom u državi u kojoj nema slobode govorenja i u kojoj se o odlukama kralja ne raspravlja...

Sve je to Maroko i, bez obzira je li doživljaj različitosti ugodan ili neugodan, zadivljujući ili bizaran, putovanje u tu zemlju predstavlja veliko osobno obogaćenje i životno iskustvo.



Afrika

Azija

Europa

Južna Amerika

Srednja Amerika