our-travels.com

Slike, fotografije i putopisni tekstovi

official facebook page     official twitter page     official google+ page

Bunagana, istočni dio DR Konga: Mjesto gdje je sve krenulo po zlu


Bunagana, istočni dio DR Konga: Mjesto gdje je sve krenulo po zlu NA ZAPADU AFRIKE postoje dvije države istog imena: Demokratska Republika Kongo, nekadašnji Zair i druga, znatno manja, Republika Kongo. Dijeli ih i spaja velika rijeka po kojoj se obje zemlje zovu. DR Kongo je ogroman, velik poput četiri Francuske. Na istoku graniči s Ugandom, koja se svrstava pod Istočnu Afriku, i prostire se na zapad skroz do druge strane kontinenta i Atlantskog oceana.

Iako bi, zbog svog položaja i prirodnih resursa, to mogla biti bogata zemlja, DR Kongo je gospodarski i politički u užasnom stanju. Njegov istočni dio u kojeg smo nakratko ušli je najtužnije i najjadnije mjesto na kojem smo ikad bili. Doživjeli smo istok Konga kao pakao na zemlji.

Uopće smo ušli u državu na čudan način. Na granici su nas tražili novac, ne znamo zašto, ali u dogovoru s jednim lokalnim poznavateljem situacije, sve se brzo sredilo bez formalnosti.

Svi smo mi “mzungu”

Bunagana, istočni dio DR Konga: Mjesto gdje je sve krenulo po zluGrad u kojem smo bili zove se Bunagana. Nema centra grada, nema gotovo nikakvih institucija ili zajedničkog sadržaja, sve se doima kao velik skup ljudi koji iz nekog razloga borave na tom mjestu.

Siromaštvo je beskrajno, siromaštvo kakvo još nikad nismo vidjeli. Gotovo da nema ničega osim trošnih kućeraka bez prozora i vrata. Asfalt i općenito bilo kakva infrastruktura gotovo i ne postoji, barem ne za “običnu raju”.

Do Kinshase, glavnog grada Konga, cesta u imalo ozbiljnijem smislu i ne postoji. Najvećim dijelom se putuje rijekom Kongo, a putovanje traje jedan do dva mjeseca. Na putu prijete napadi pobunjenika, a ako ste bijelac vrlo vjerojatno ćete biti oteti ili ubijeni. Jedina “normalna” poveznica s ostatkom zemlje je zračnim putem. Nešto lijepo u toj zemlji, valjda jedini trag neke bolje budućnosti, su djeca koja bosa trče na sve strane. Bili smo vjerojatno prvi bijelci koje vide, pa smo im bili izuzetno zanimljivi. Iz svakog dvorišta trče i žele vas na bilo koji način dotaknuti. Zvali su nas “mzungu”, odnosno “bijelci”, riječ koju jako dobro zapamtite u tom dijelu Afrike jer je svi koriste.

Dolazak gerilaca


Drugi putopisi iz regije:

Putopis Kenija
Putopis Uganda
Putopis Tanzanija
Putopis Maroko

Bunagana, istočni dio DR Konga: Mjesto gdje je sve krenulo po zluNevolja nikad ne dolazi sama, pa tako i u tom tužnom dijelu svijeta. Nekoliko mjeseci nakon što smo boravili u Bunagani, cijelu regiju, pa i sam grad, okupirali su gerilci koji se nazivaju M23. Borbe koje su vodili s regularnom vojskom Konga dovele su do velikog vala izbjeglica iz cijele regije, uključujući Bunaganu. Međutim, upravo ovih dana, točnije krajem veljače, razdvojile su se i sukobile različite frakcije unutar tih pobunjenika. Početkom ožujka novih 4.000 ljudi prebjeglo je iz Bunagane u susjednu Ugandu bježeći pred sukobima. Vjerojatno su neka od djece koju smo vidjeli već unovačena kao vojnici.

Kad smo se vratili u Ugandu, činilo nam se da smo stigli u raj. Kakva-takva država, uređena cesta, gradovi i sela koji imaju konture organizirane zajednice u kojoj vlada red.

Jedan naš vojnik rekao je da se hrvatski problemi čine smiješnima u usporedbi s problemima zemalja poput Afganistana u kojima je boravio. Jednako tako, kad vidite istočni Kongo, shvatite kako stvari mogu krenuti loše, izuzetno, izuzetno loše. To je zemlja patnje gdje je ama baš sve otišlo u krivom smjeru.

Život kroz ples i pjesmu

Bunagana, istočni dio DR Konga: Mjesto gdje je sve krenulo po zluMeđutim, život je samo život, i ljudski duh je neuništiv. Posjetili smo selo Pigmejaca koji su prebjegli iz Konga i tamo vidjeli sasvim drugu, vedru i veselu stranu priče.

Ti ljudi također ništa nemaju i žive u minijaturnim sklepanim kružnim kolibama izgrađenim od drva, blata i lišća, općenito materijala kojeg se može naći u prirodi. Kružni kućerci podijeljeni su popola i jedna polovica je spavaći dio, taman toliko velika da se na pod može leći jedno do dvoje ljudi, a druga polovica se koristi za kuhanje i dnevni boravak.

Jedina “prava” građevina u cijelom selu je izgledala poput male garaže, a neka humanitarna udruga financirala je da se iz limenog krova napravi mali sustav za skupljanje kišnice. Ovaj “luksuzni” smještaj pripada predvodniku sela.

Naravno, niti tu ne nedostaje djece i kamo god pogledate čujete njihovu veselu ciku. Sva djeca su bosa, a mlađi nemaju ni odjeće.

Donijeli smo desetak paketa soli koje smo kupili u dućanu što je, prema ocjeni lokalnog vodiča kojeg smo angažirali, ono što im treba. Iz zahvalnosti cijelo selo se skupilo i više od pola sata, samo za nas, udarali u bubanj, plesali i pjevali. Čak su nam nabavili i neku klupicu da možemo sjesti, pa smo pred njima sjedili kao u kazalištu.

Kako do njihovog sela jednim dijelom nema nikakve, čak ni makadamske ceste, zadnji kilometar smo pješačili po šumskom putu. Kad smo kretali natrag, taj dio puta pratili su nas pjevajući i plešući, cijelo selo bez iznimke. Njihova pjesma i ples, nevjerojatno opušten način života, okrenutost optimizmu i veselju – sve to ostaje zauvijek u pamćenju, nešto najvrednije što možete dobiti od putovanja. Predstava tih ljudi je neiskvareno, autentično iskustvo koje nije dio nikakve turističke ponude. Cijena? Nekoliko paketića soli iz lokalnog dućana.